Jednosmjerna ulica ili ipak ne?

Sjedim u busu, putujući za Mostar. Sve je kao uvijek. Slušalice u ušima, dere Incubus, random ljudi ulaze i izlaze. Kroz prozor isti prizori, tri godine ista ruta. Ali nešto 5 i po satni put uvijek učini zanimljivim, a to nešto su ljudi. I tako svaka vožnja busom sa sobom nosi i neku svoju priču.

Ovoga puta mi je pažnju privukao dječak. Ušao je u nekom selu, kog imena se ni ne sjećam. Fino obučen, nagelirane kose s školskom torbom na leđima. Od oka ima 12 ili 13 godina. Hodajući busom, koji je bio poprilično pun, ugledao je prazno mjesto kraj mene. Kad je prišao rekao je nešto, što ja nisam zbog muzike čuo, ali sam predpostavio da pita da li je slobodno mjesto kraj mene i potvrdno sam klimnuo glavom.

Čim je sjeo izvadio je mobitel, uključio slušalice u njega i počeo slušati muziku. Tako smo jedno vrijeme sjedili jedan kraj drugog, svak u svom svijetu. U jednom trenutku je izvadio slušalice i klimnuo me, izvadio sam slušalice. Usljedilo je pitanje ‘odakle si’, i tako smo krenuli u priču. Standradni small talk, većinom je tema bila sport. Nakon toga pitanje koje me je iz početka zbunilo, ‘imaš li Facebook’. Nasmijao sam se i rekao da imam. Tek tad sam mu rekao svoje ime i on meni njegovo. Ali me i dalje čudi jedna stvar. Kad se ono klasično ‘Zdravo, ja sam….’ zamijenilo sa ‘Imaš li Facebook’?. Istina, odavno nisam imao prilike razgovarati sa dvaneastogodišnjakom, ili tačnije tzv. Facebook generacijom, ali me ipak začudilo da upoznavanje kreće od Facebooka.

Poslije (Facebook) upoznavanja sam ga pitao odakle je i koji je razred. Odgovorio je da je završio osnovnu i upisao srednju školu. Dolazi iz Mostara, a bio je u posjeti dedi preko vikenda u selu, kom se i dalje ne sjećam imena. Živi na zapadnoj strani, ili kako je mnogi, uključujući i dječaka, još nazivaju ‘njihovoj strani’. Požalio mi se da je u osnovnu školu pješačio oko 40 minuta, iako je imao osnovnu školu tek nekoliko minuta od stana. Na moje pitanje ‘pa zašto si to radio, poBogu’ je odgovorio ‘pa neću ići tamo u školu, ipak sam ja musliman’. Pitam ‘kakve to veze ima’, kaže ‘pa šta ja znam, valjda ne bi trebao ići u tu školu, čim me roditelji nisu upisali u nju’.

U Mostaru je zaista teška situacija što se tiče nacionalizma. Nažalost vam to ne mogu opisati, jednostavno se treba živjeti neko vrijeme u takvoj sredini da bi čovjek shvatio. Čak sam čuo za par slučajeva gdje rođeni mostarac koji ima 20 i nešto godina, nije uživo vidio stari most, samo zato što je rođen na zapadnoj strani.

Da se vratimo dječaku. Njega uopće ne krivim za ovakvo razmišljanje, dijete je dijete, uvijek iskreno i pretežno radi onako kako mu se kaže. Svu krivicu svaljujem na roditelje. Roditelji bi trebali biti uzori, ali to siguro nisu ako od malena djeci usađuju mržnju i podjelu. Ako se ona gaji od malena, ostat će tu zauvijek. I šta nam se dešava? Vrtimo se u krug. Pravimo sebi virtualne granice, djelimo se na neke skupine, a živimo svi ‘pod istim krovom’. Nije ni čudo što nema napretka, kad smo još zakovani u prošlosti iz koje se nikako isčupati.

Ovaj dječak sigurno nije jedini sa ovakvim stavom, što samo znači da će za desetak godina, kada odraste biti potpuno ista situacija kao i danas. Vlast će se svađati koliko ko ima ministara u vladi, a problemi kao što nezaposlenost će ostati po strani, u nadi da će se nekad nešto rješiti. Tužno.

Vjerovatno će se sad naći neko pametan i reći, šta ti znaš i ti si bio samo klinac za vrijeme rata. Jesam, ali sam imao rodbine koja se borila i koja je bila u logorima. I šta ja sad trebam? Mrziti sve oko sebe radi nekih maloumnih gadova koji su mislili da su bolji od drugih? Ili bi možda trebao govoriti djeci ‘pusti njega, ne valja on jer ne ide u džamiju’? Govorit ću baš supratno! Svako ima pravo na svoje mišljenje i svoj odabir, i najvažnija stvar je da trebamo to poštovati i naučiti živjeti zajedno, a ne živjeti samo ‘jedni kraj drugih’. Vjerujem i da će se naći oni koji govore ‘ne mogu ja sam ništa promijeniti’. Greška! Treba krenuti prvo od sebe, pozitivno uticati na ljude, pomagati im, a ne odmagati. Svijet se mijenja korak po korak.

Ja za sebe znam da neću nikad odustati od ljudi, niti dobrote koju svako od nas posjeduje, makar se ona i ne vidi na prvi pogled, a isto tako vjerujem da nisam sam na ovom putu, što mi dokazuju divni ljudi koji me okružuju.

Napomena: Ovaj tekst nema ama baš nikakve veze sa IT-om (dobro, možda malo onaj dio gdje spominjem Facebook), ali u zadnje vrijeme sve više razmišljam da ovaj blog pretvorim u 100% lični blog, gdje će teme pomalo i izlaziti iz okvira IT-a, ali nisam još potpuno siguran u vezi ovoga. Naravno i dalje će biti IT-a, ali u zdravoj kombinaciji ostalih stvari koje mi se motaju po glavi :) Nadam se da mi ne zamjerate.